Sidebar

16
Sub, Pro

Hajduk i ja

Typography
Svaki put kada objavim kakav kritičan tekst, usmjeren protiv aktualnog vodstva saveza i/ili velikog vođe, u poštanski sandučić sleti mi nekoliko poruka da "koji k* hoćete vi tovari", najblaže rečeno. A zapravo sam Dinamovac od rođenja. Zadrti! Priča o mom odnosu sa najvećim rivalom...

Nekima je očito nemoguće objasniti da nisu svi nezadovoljnici stanjem u našem nogometu automatizmom "tovari". Ako se kaže ili napiše nešto protiv saveza, jednog od predsjednika ili velikog dopredsjednika, "repke" ili nekog suca, u očima onih koji smatraju kako "nema nikih problema" svaki neistomišljenik mutira u povampirenog orjunaša, sina jugooficira ili nekog trećeg anti-hrvatskog faktora.

No to je neka druga tema o kojoj ovom prilikom neću. Ovaj put ću se koncentrirati na "optužbu" da pišem protiv ljubljenih vođa, "ne sjećam se" kapetana ili dokazano korumpiranih sudaca i namještenih utakmica/prvenstava samo zato što je moj klub daleko od bilo kakve borbe za naslov već nekoliko godina.

Ne gospodo, moj klub - ili ostaci ostataka od nekad ponosnog kluba - je u posljednjih dvanaest godina jedanaest puta bio prvak!  

Postoje nogometni fanovi koji znaju kada su počeli navijati za neki sportski kolektiv. Neka utakmica, prelazak nekog igrača, trenera, odlazak na stadion... nešto što ih je u datom trenutku privuklo u čvrsti zagrljaj, dopustite da romantiziram, vječne ljubavi s kojom će kroz godine dijeliti smijeh i suze. Ili je možda bolje reći zbog koje će kroz godine liti suze. Ja sam se sa Dinamom rodio! Ljubav prema modroj boji mi je ostavljena u kolijevku, nikada za mene nije postojao niti jedan drugi klub!

Nekada mi je teško objasniti kako netko tko se rodio 60-ak km zračne linije od Splita može biti navijač Dinama, a tipično dalmatinsko ime mi baš ne pomaže u pokušajima elaboriranja. Doduše, u livanjskom kraju, zapravo među Hrvatima čitave BiH podjednako se navijalo za Dinamo i Hajduk, pa tek onda za ostale klubove poput mostarskog Veleža ili sarajevskog Željezničara pa upućenijima i nije tako čudno kako i zašto jedan Vice ne druka za Hajduka.

U jednoj fazi života svoje sam ime mrzio! Zašto je otac, pobogu, bio fan Vice Vukova, tada nepoželjnog hrvatskog nacionaliste, a ne recimo Novih Fosila i Rajka Dujmića? Ma i Rajko bih primio sa oduševljenjem samo da se otarasim Vice! No da bih do takvih razmišljanja došao prošao sam kroz jedan proces, od simpatije do mržnje pa natrag do respekta...

Prva prava, profesionalna nogometna utakmica koju sam gledao bila je u Splitu. Hajduk - Crvena Zvezda. Ne sjećam se niti godine, ni rezultata, kako bi rekao Luka Modrić - davno je to bilo. Ali se sjećam crveno-bijelih dresova, prepunog stadiona i oca koji je jednakim žarom kao što je uz radioprijemnik navijao za Dinama sada "live" navijao za Bile. "Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska, sa njima se ponosi čitava Hrvatska" glasila je pjesmica koju su u djelo provodili mnogi likovi, poput mog oca, a kasnije i mene samog. Posebno kada se igralo protiv "njih". Tada bi i fetivi Splićani prihvatili poraz svog Ajduka ako bi bodovi trebali Dinamu u borbi za naslov protiv "Grobara" ili "Cigana" iz Beograda. 

Kao primjerice 1990. godine, u utakmici koju nikada neću zaboraviti, a koju sam odgledao sa poljudskog zapada, tik do Bad Blue Boysa sa kojima sam slavio uzbudljivu 3:2 pobjedu nakon zaostatka 1:2. Boban je dao prvi na asistenciju Šukera, Shala nakon kiksa Pudara izjednačio na 2:2, pa onda punim sprintom od sjevernog gola dotrčao do kaveza na jugozapadu proslaviti pobjedu sa navijačima koji su tada još nešto značili tom klubu i igračima koji su ga predstavljali. A ni dvije minute kasnije danas ljigavi poltron, tada idol tribina Šuker postavlja konačnih 3:2, odnosno 2:3. 

Puno sam puta gledao utakmice Hajduka i Dinama na Poljudu, imao tu privilegiju da doživim i nekoliko pobjeda svojih ljubimaca na stadionu najvećeg rivala, ali nikad kao tada "tovari" nisu prihvatili poraz protiv Zagrepčana! Otprilike: "Jeba te, nama ne triba, a oni mogu bit prvaci!" 

Raspadom bivše države nestaje i "ljubav" između "dva kluba bratska". Neki kažu da je okidač bio upravo opisana utakmica koju je 1990. Dinamo dobio, odnosno ozljeda Marijana Šimića, Dinamovog navijača u neredima na kolodvoru nakon utakmice. No osobno mislim da bi zbog nedostatka pravog rivalstva prije ili kasnije došlo do povećanja animoziteta. Dodatno su mu pridonijele političke igrice, protežiranje Dinama preimenovanog u Croatia od strane vlasti kao i nerazumijevanje metropole za probleme i nedaće koje su zadesile jug zemlje za vrijeme rata. Pjevalo se tada s jedne strane kako "nema više Dinama", a odgovor sa druge bio je kako "vi nemate struju"... 

Međutim, ja sam i dalje živio po mantri o dva kluba bratska, navijao za plave bluze u svim utakmicama, a za Bile tiće u onim europskim. A oni su ih u to vrijeme odigrali nekoliko. Od onog ratnog Tottenhama i pobjede 1:0 u austrijskom Linzu, varšavske Legije i kvalifikacija za ligu prvaka u kojoj su onda preko Benfice, Anderlechta i Steaue došli do četvrtfinala u kojem su, bar u prvoj utakmici, parirali kasnijem europskom prvaku i jednoj od najboljih nogometnih ekipa u povijesti ove igre - Ajaxu sa Rijkardom, Litmanenom, Overmarsom, Kluivertom...

Jedna od tih europskih utakmica donijela je promjenu u mojim razmišljanjima, zaokret za 180 stupnjeva, ako tako hoćete! 11. kolovoza 1998. godine, tog slavnog ljeta kojega smo svi zajedno slavili vatrenu broncu, u pretkolu kupa UEFA Hajduku je dolazio švedski Malmö. Kupanje, skitanje po Splitu, a navečer utakmica. Plan kojeg sam ostvario sa jednim prijateljem, inače hajdukovcem koji me doslovno pokupio ispred obiteljske kuće kako bih sa njim bodrio ponos Dalmacije. Moji su ionako igrali sutradan, Prosinečki & co pripremali su se za sraz protiv Celtica u kvalifikacijama  za ligu prvaka koja nam je godinu ranije nesretno izmigoljila iz ruku nakon poraza protiv Newcastlea u produžecima.

Smjestili smo se na sjever - ni to mi nije bio problem. U sjećanju mi je ostala relativno dosadna utakmica u kojoj je Hajduk poveo, ali žilavi Šveđani su uspjeli izjednačiti pa je 1:1 ostalo do kraja. No za moj odnos sa splitskim klubom, rekao bih čak sa gradom i čitavom regijom, bitna stvar se dogodila negdje usred utakmice kada je cijeli stadion počeo skandirati "Celtic, Celtic"! Okretao sam se oko sebe, uvjerio se da ne skandiraju samo torcidaši, nego i "pape i dida" na istoku i zapadu. 

Nisam shvaćao da se u utakmici u kojoj je njihovim ljubimcima potrebna svaka potpora navijači Hajduka bave rivalom koji igra sutradan. Iskreno, ni nakon toliko vremena, uz svo razumijevanje za gnjev prema tada režimskoj Croatiji - ne shvaćam ni danas. Do kraja utakmice više nisam navijao, a do dana današnjega to je ostala zadnja tekma Hajduka koju sam uživo gledao, a da protivnik nije moj Dinamo. Nisam mogao podnijeti toliku količinu mržnje prema nečemu što sam ja bezrezervno volio. Nisam im mogao oprostiti što ne vole moj klub kao što ja volim njihov, bar u tim stranim natjecanjima. Ili što ga bar ne ignoriraju kada ne igra protiv njih? 

U godinama koje su uslijedile mutirao sam u mrzitelja svega bijelog. Ni zidovi u kući nisu više imali tu boju, a guštao sam u svakom porazu Hajduka gotovo jednako kao što sam uživao u pobjedama Dinama. Nažalost, imao sam puno prilika za guštanje. Levski Sofija, Dunaferr, Wisla Krakow, Shelbourne, legendarna "Ćirina" osmica protiv Debrecena... razočaranja je za njih bilo napretek, a za mene prilika za likovanje i ruganje onom prijatelju koji je "krivac" što sam doživio to skandiranje Celticu i tako prekinuo svaku vezu sa Bilima.     

S godinama je ta mržnja splasnula, i mada nikada više neću otići na poljudski sjever i pjevati Hajduku u čast, danas je to klub koji respektiram najviše od svih u zemlji! Ta privrženost, gledanost koja je veća nego kod svih ostalih nogometnih klubova zajedno, model upravljanja koji smatram jedinim ispravnim i transparentnim, posebno za ovo podneblje. Pomogla su i druženja sa hajdukovcima na utakmicama reprezentacije. Uvijek su spremni za zajebanciju, a kroz priču shvatiš da je on isti kao ti, samo što imate drugačiju omiljenu boju. 

A onda i činjenica što ih iz Vukovarske, prije toga Rusanove, tretiraju slično kako su se nekada sa Terazija odnosili prema mom Dinamu. 

Onom Dinamu kojeg sam volio...