Sidebar

16
Sub, Pro

Kako su ubili Dinamo

Typography
12436. Toliko ljudi, a veliki dio njih navijači protivničke momčadi, došlo je pogledati derbi koji je Dinamu toliko puno značio. Dinamo kakav su stvorili zapravo je mrtav klub, bez emocija i bez strasti

Nije tome tako davno da sam utakmice Dinama i Hajduka iščekivao danima. Tjednima! Nije bilo događaja koji bi me spriječio da drukam za svoje modre, nerijetko i na Poljudu. Nije bilo važnijeg sportskog nadmetanja, slađe pobjede i gorčeg poraza od onog protiv "majstora s mora".

Jučerašnji derbi nisam pogledao ni na televiziji, čak ni poslušao na radiju. Tek sam povremeno, više reda radi, bacio pogled na "pametni telefon" i na stranici režimskih novina provjerio stanje. I tu sam se čak uhvatio kako tiho slavim vodstvo "tovara", prvi put u životu.

Pomislim da je to do mene, do moga pogleda na sport, neke utopijske vizije nogometnog kluba koji pripada njegovim navijačima. Igrača koji se kidaju za taj klub, dužnosnika koji pošteno obavljaju svoj posao ne varajući pritom ni državu ni udrugu koju zastupaju. Utopija, očito. Bar kada je u pitanju klub za koji bih do nedavno bio spreman učiniti bilo što.

Da ipak ne može biti samo do mene pokazuje posjeta na jučerašnjem derbiju.

Trudile su se režimske novine da napumpaju cifru pa su na "live tickeru" u 15. minuti objavile da je na tribinama oko 15.000 gledatelja, a u 68. minuti kada je službeno objavljeno da je broj gledatelja 12500 dodali su da "ljudi još uvijek ulaze na stadion pa bi na kraju broj mogao biti i veći". U 68. minuti ljudi još uvijek ulaze na stadion?

Koliko čujem trudili su se i na televiziji. I tamo se baratalo cifrom od 15 tisuća posjetitelja (kao da bi i taj broj bio puno bolji), pa čak i do 20. Pretpostavljam da je komentator bio Blažičko, Blažičko, Mamićeva...

Godinama slušam priče kako gledatelji zaobilaze Dinamove utakmice zbog dominacije Mamićevog stroja. Kome se gleda utakmica u kojoj se zna da će tvoj klub razvaliti najljućeg protivnika? Osim toga, Maksimir je ruševina, tropostotna mogućnost kiše automatski odvrati tridesetak tisuća ljudi od dolaska na utakmicu pa onda gradski derbi protiv Lokomotive dođe pogledati samo uža rodbina igrača.

A onda dođe sezona u kojoj Dinamo baš ne dominira. Dođe vječiti derbi u kojem su bodovi nevjerojatno važni. Dođe dan kada je mogućnost oborina manja od spomenutih 3 %. A na stadionu 12436 ljudi! 

Uzmemo li da je po oko 2000 navijača bilo na sjeveru i jugu, prema vlastitim iskustvima na zapadu i istoku bar oko 1000 "pritajenih" navijača Hajduka te bar isto toliko "nerežimskih" Dinamovaca doći ćemo do brojke od oko šest-šest i pol tisuća ljudi koji su u možda najvažnijoj utakmici sezone došli podržati projekt. 

"Kmečavci" koji naslov nisu osvojili dvanaest godina toliko skupe protiv Intera iz Zaprešića! Krajem studenog!

To je dakle ta "tiha većina" o kojoj također često slušamo. To je dakle većina od preko milijun navijača koliko ih Dinamo ima? 

Još bolnije od poraznog broja gledatelja na jednoj od najvažnijih utakmica sezone jest pokušaj da se on prikaže kao dobar. Od Hanžekovićevih SN, komentatora Arene kojem je Mamić ne tako davno javno psovao majku, pa nekih slijepih fanova kojima je "šteta zbog poraza, jer posjeta je bila odlična". 

Dinamo je izgubio vječiti derbi kod kuće, svakom istinskom navijaču najbitniju utakmicu sezone. Dinamo je možda izgubio i prvenstvo. A nikog nije briga! Kao što nikog nije briga kada Dinamo osvoji naslov, pa ga proslavi sa šačicom znatiželjnika prethodno kupljenih besplatnim pivom, kobasicama, ulaznicom za kunu, majicom ili nekim drugim zapravo bezvrijednim rekvizitom. 

Dinamo je danas mrtav klub. Ubijen računima u švicarskim bankama. Ubijen agencijama u Belizeu koje su, kao, posredovale kod transfera igrača. Ubijen raznim offshore kompanijama preko kojih su iz njega izvlačili novac. Ubijen od klupskih legendi koje su u svemu tome sudjelovale. 

Dinamo je postao klub protiv kakvih je nekada "kmečao". Klub kojeg guraju. Kojem sude jedanaesterce koji izazivaju podsmijeh. I sažaljenje. Čiji igrači-prevaranti nekažnjeno udaraju igrače protivničke momčadi. Dobro, ovo "protivničke" treba uzeti sa puno rezerve. Klub koji u svako prvenstvo posljednjih osam godina ulazi sa šest ili devet, a posljednje četiri sezone sa čak dvanaest bodova prednosti. Klub čiji igrači igraju u reprezentaciji kako bi ih što unosnije prodali, a da zapravo ne zaslužuju biti niti članovi nekog prvoligaškog kolektiva. Klub zbog kojeg se najbrže u povijesti postojanja tog tijela sastaje komisija za žalbe i abolira prevaranta, nasilnika koji svjesno, proračunato, namjerno ide kramponima u nogu protivničkog igrača. Dva puta! Klub zbog kojeg urednik 70 godina starog sportskog dnevnika, nekada perjanice novinarstva u Hrvata, piše gnjusne i sramotne tekstove. 

Klub čiji se čelnici drže one Štulićeve "tko ne misli ovako taj kleveće i laže" pritom iste nazivajući svakakvim imenima. Od drogeraša, huligana, sinova jugooficira, orjunaša... Ratni profiteri koji drže predavanja o časti, poštenju, moralu i domoljublju, a prostor za to daje im čak i državna televizija. Kreature koje interpretiraju zakone kako im se prohtije, a neke čak sami donose i ukidaju kao onomad kada je Zdravkec odlučio velikodušno ukinuti vaučere za gostujuće navijače.

Pravda je spora, ali dostižna. Kad tad ubojice neće dobivati uvjetne kazne, kad tad će ratno profiterstvo, utaje poreza i prijevare biti kažnjene, a počinitelji iza rešetaka.

Ali šta će biti sa Dinamom? Tko će mu vratiti godine u kojima je izgubio generaciju navijača? Tko će mu vratiti tisuće klinaca koji nisu ni imali prilike da se bezuvjetno zaljube u njega?

Tko će ga vratiti na stazu ponosa? Na stazu na kojoj je već bio prije nego su od njega napravili plastični produkt, kriminalno udruženje bez duše.

Tko će ga oživiti nakon svega što su mu učinili ljudi bez kalibra?