Sidebar

21
Sub, Lis

Roboti

Typography
Slučaj Borussije Dortmund još jedan je dokaz da je nogomet talac sponzora, televizijskih kuća i gospode u odjelima. Oni su glavni protagonisti, a ne oni na terenu!

Zamislite da danas na vas izvrše atentat, gađaju vas bombama i čavlama, samo srećom izbjegnete teži oblik ranjavanja ili čak smrt, razbiju vam vozilo sa kojim ste išli na posao. Pod šokom ste, pokušavate sabrati misli, pokušavate shvatiti šta se dogodilo i zašto. Sretni ste što ste živi, javljate najmilijima da se ne moraju brinuti još uvijek u strahu i nevjerici dok stotinama kilometara daleko netko samo tako odluči da ćete sutra ponovno na posao. Kao da se ništa nije dogodilo! 

U svijetu koji je naviknut na tragedije razne vrste ono što se prije devet dana dogodilo u Dortmundu gotovo da je prihvaćeno kao nešto sasvim normalno. U svijetu koji, nakon što se lik kamionom zaleti među ljude i usmrti njih 86 (Nizza) odnosno 11 (Berlin), ili nakon što američka bespilotna letjelica greškom pobije pola svatova u tisućama milja udaljenom afganistanskom selu jedva da registrira da je ugašeno na desetine ljudskih života, a nakon nekoliko sati paušalnog suosjećanja (većina samo sa žrtvama na zapadu) naslovnice opet zauzmu dupe i sise nekakve slave željne starlete, događaji iz Dortmunda su sitnica. Posebno ako niste izravno pogođeni i nalazite se primjerice u sigurnosti neutralnog švicarskog Nyona. 

Niti 24 sata nakon što su ih pokušali smaknuti nogometaši Borussije bili su prisiljeni istrčati na travnjak i odigrati utakmicu četvrtfinala lige prvaka protiv Monaca. I kao da nije dovoljno što su glavešine iz švicarske centrale, bez da je itko pitao igrače, donijeli odluku da se odgođena utakmica igra dan kasnije, na toj utakmici su ih sudačkim odlukama dodatno kaznili priznavši dva gola koja ni u bunilu nisu smjela biti priznata. 

Ali, ni to nije sve! Uoči uzvratnog dvoboja policija ih uoči puta iz hotela prema stadionu zadrži 20-ak minuta bez pravog objašnjenja, "iz sigurnosnih razloga". Kada si par dana ranije doživio to što su doživjeli oni, onda te zadržavanje "iz sigurnosnih razloga" itekako zabrinjava i skreće misli sa onoga zbog čega si došao u Monaco. Ako si uopće bio usredotočen na utakmicu i uspio potisnuti da božici Fortuni možeš zahvaliti što si uopće tu. 

Nikako ne želim umalovažiti uspjeh AS Monaca, iznimno simpatične ekipe u kojoj je ponovno procvjetao Falcao, Moutinho doživljava novu mladost, a silne mlade nadolazeće superzvijezde da i ne spominjem. Mbappe, Bakayoko ili Mendy su već sada na listi želja onih najatraktivnijih i najbogatijih klubova. I Leonardu Jardimu, jednom od rijetkih stručnjaka koji vode jedan klub na ovoj razini, a da su bez "prave" igračke prošlosti, želim svu sreću. Raduje me da je pokazao bahatim Grcima koji su ga nogirali iako je bio uvjerljivo prvi, a u ligi prvaka u jakoj skupini osvojio treće mjesto i prezimio u Europi, da sa pravim materijalom zna stvoriti itekako atraktivnu momčad. A usput promovirati i čitav niz mladih igrača. Vjerujem čak da bi Monaco žuto-crne izbacio iz utrke i da se nije zbio taj nemili atak na njihov klupski autobus, kao i da nije bilo sudačkih pogrešaka na Westfalen stadionu u prvoj utakmici. Za razliku od Tuchelove družine ova Jardimova cijelu sezonu igra sjajno. I to konstantno.  

Međutim, u ovom tekstu se ne radi o nogometu i njegovoj ljepoti, nego o ljudima koji ga vode. I o onima koji ga igraju. 

Često ćemo uperiti prstom u preplaćene zvijezde. Mladiće koji su se već davno udaljili od običnih smrtnika pored kojih projure u svojim skupim automobilima eventualno zastajući i bezvoljno dajući poneki autogram. Čast rijetkim izuzecima. Toliko su odlijepili od stvarnog svijeta da smo skloni zaboraviti da su to ljudi od krvi i mesa. I taj Ronaldo po kojem se nazivaju zračne luke i podižu spomenici, i Messi koji u Kataloniji već odavno uživa status božanstva, ali i Sokratis Papastathopoulos. Grčka stijena, čovjek za kojeg ponekad dok ga gledam kako ulazi u duele imam osjećaj kao da je od čelika. 

Ali nije. 

Sokratis je pokazao da je samo čovjek dok je sa suzama u očima pokušavao dočarati šta se dogodilo. Sahin je samo čovjek koji je priznao da je zaplakao kada je došao kući i zagrlio kćerkicu Meryem, tek tada shvativši da je gledao smrti u oči. Thomas Tuchel je samo čovjek kada prizna da je bio prestrašen, a kasnije bijesan i ljut jer ni njega ni njegove pulene nitko nije pitao da li su uopće u stanju igrati. Oni su roboti koje po potrebi uštekaš u struju. Show must go on! 

Problem je što su oni koji o njima odlučuju poprimili ljudski oblik, ali nemaju niti srca niti pameti. Ni karaktera. 

Kažu nema slobodnih termina, morate igrati. Uz to će vas naši preopterećeni suci zakinuti za gol-dva. A novinari, kojekakvi kvazistručnjaci i ini komentatori će u detalje secirati vašu igru i kritizirati kretanje. Igru bez lopte. Neiskorištenu šansu. Izgubljeni duel. Ni 24 sata nakon što su vas pokušali smaknuti!

Jer nema slobodnih termina.

Zar je zaista toliki problem ako treba pomjeriti cijeli kalendar za tjedan-dva i pružiti tim mladićima priliku da se saberu, da budu ljudska bića? Zar je zaista toliki problem objasniti Gazpromu, Heinekenu, Unicreditu i vlasnicima tv-prava da ima važnijih stvari od njihovog novca, termina. Od nogometa. Zar ništa nismo naučili iz Heysela i sramotnog odigravanja utakmice na stadionu na kojem je prethodno život izgubilo 39 ljudi?  

Zar je nogomet zaista u tolikoj mjeri postao talac sponzora i televizijskih kuća?