Sidebar

16
Ned, Pro

Zašto propadaju hrvatski talenti?

Typography
Alen Halilović je rezerva (ako uopće i to) u posljednjeplasiranom klubu Bundeslige, Marko Rog nije upisao ni minute za Napoli,  Robert Murić je veliki Ajax zamijenio malom Pescarom u kojoj je - pogađate - rezerva. Zašto propadaju hrvatski talenti kojima su predviđali uspješnu karijeru? 

Moram se odmah na početku ograditi: To što je Halilović trenutno daleko od travnjaka u HSV-u ne znači da je propali slučaj, da mu je karijera gotova. Niti jedno od navedenih imena u podnaslovu, kao niti jedno koje ću u tekstu navesti, nije otpisano za sva vremena. Mnogi su veliki igrači imali lošija razdoblja u svojoj karijeri. Thierry Henry se nije najbolje snašao u Juventusu da bi kasnije postao jedan od najboljih napadača svijeta. Dado Pršo je praktički otjeran iz Pazinke, u Francuskoj gotovo prestao igrati nogomet, pa se u poodmakloj nogometnoj dobi vratio i postao naše Hrabro srce, dok je Oliver Bierhoff godinama bio ljubimac njemačkih navijača, a ime je gradio daleko od domovine u kojoj nisu prepoznali njegove kvalitete. Ne znači dakle da je kasno za bilo kojeg od naših talenata koji trenutno ne uživaju u statusu u svojim klubovima, no ipak se nameće pitanje postavljeno u naslovu: Zašto propadaju hrvatski talenti? 

Svake godine juniorski staž u svojim momčadima, govorimo o juniorskoj HNL, završava između 200 i 250 igrača! Matematički je nemoguće da svi oni postanu profesionalni nogometaši, kamoli vrhunski. Nije to samo hrvatski fenomen, tako je u svakoj zemlji u kojoj je nogomet masovan sport. Međutim, ono što jest hrvatski fenomen je to da talentirani igrači u mnogim slučajevima i prije nego što okončaju juniorski staž dobivaju prilike u prvim momčadima svojih klubova. Štoviše, neki od njih napuštaju Hrvatsku nakon nekoliko odigranih utakmica u prvoj ligi, a mnogi čak i bez da su se probili do minutaže u prvoj ekipi. 

Dvosjekli je to mač. S jedne strane je izvrsno da mladići dobivaju prilike i razvijaju se, s druge strane pati konkurentnost njihovih klubova u borbi za ostvarenje (većinom nerealnih) ciljeva. A još jedna negativna okolnost je ta što mladi igrači priliku dobivaju uslijed odlazaka nešto starijih kolega, dakle ne zaslugom, nego silom prilika. Tako preskaču stepenice u razvoju i prerano se suoče sa situacijom u kojoj ni klub, ni oni sami, a pogotovo trener koji zbog želje da sačuva poziciju i ostvari (većinom nerealne) ciljeve, nemaju vremena da od talenta stvore igrača. Na kraju dobijemo poluprodukt. Neizbrušene dijamante čiju je iznimnu nadarenost već spazio skaut nekog inozemnog, na ovim prostorima najčešće talijanskog kluba, i koje će klubovi zbog besparice rado prodati čak i onda kada sami igrači osjećaju da nisu dovoljno spremni za iskorak. 

Mediji će u nedostatku boljih, iskusnijih alternativa, i takve mladiće proglasiti zvijezdama. Jedan gol, jedan dribling, bilo kakav atraktivan potez biti će dovoljan da se danima pišu bajke, a jedan najavljen dolazak predstavnika nekog bogataša sa zapada na neku utakmicu već će biti dokaz da je npr. "Manchester United ozbiljno zagrizao za..." Takvim naslovima i iščašenim člancima često kumuju i menadžeri, "savjetnici", pa čak i sami roditelji nogometaša. Za par stotina kuna danas se može kupiti javna pohvala u bilo kojem biltenu. Mnogima nogomet danas, nažalost, nije jedna od opcija, nego često u njega polažu sve nade za "bolju budućnost". Nije rijetkost da ti mladi ljudi napuštaju srednju školu da bi se "koncentrirali na nogomet", takvih primjera imamo i u reprezentaciji. Ali do reprezentacije rijetki dođu. 

Trend je takav da u inozemstvo odlaze sve mlađi. "Pokloni" im se status bogodanog talenta, uzme što veći mogući iznos, i pošalje na neizvjestan i trnovit put sa kojeg se nerijetko vraćaju sa bremenom neuspjeha, opet natovarenom od strane istih onih medija koji su ih dizali u nebesa.

Pogledajmo samo neke od igrača koji su ove sezone napustili naše klubove i bit će nam jasno da većina njih nisu bili spremni na taj korak. Josip Maganjić je za Hajduk odigrao 65 minuta (!) i sa 17 godina Split zamijenio Firencom u kojoj za sada nije izborio stalno mjesto niti u juniorskoj momčadi. Marko Rog i imenjak mu Pjaca su, istina, odigrali po nekoliko sezona u HNL, no radi se o 21-godišnjacima koji su po svemu još uvijek nedovoljno "odrasli" da bi bilo čudno što u velikanima kakvi su Juventus i Napoli još nisu zabljesnuli, odnosno u slučaju Roga dobili niti minute u tri mjeseca u njihovim dresovima. Josip Brekalo se na odlazak odlučio nakon jednog gola (u kupu) u jedanaest utakmica (od čega tri u kupu) za Dinamo. U Wolfsburgu je za sada dobio ukupno 76 minuta.

Ako bacimo pogled na popis naših "gastarbajtera" na njemu ćemo naći mnoge klince koje smo preko granice ispratili uz hvalospjeve i velika iščekivanja, a oni su se (za sada) ugasili poput svijeće na vjetru. Andrija Balić je već devet mjeseci u Udineseu, a još nije upisao niti minute za taj talijanski klub! Alen Halilović je bio "hrvatski Messi", a ni dvije i pol godine nakon odlaska iz Dinama nije došao ni blizu originalu sa kojim ga uspoređuju. "Sinjski dijamant" Ante Vukušić karijeru pokušava spasiti u Greuther Fürthu, njemačkom drugoligašu, i to nakon više ili manje neuspješnih epizoda u Pescari (u koju nije ni želio ići, tada kao 21-godišnjak), Lausannei i Beverenu. Franjo Prce je, bez ijedne seniorske minute, prije dvije i pol godine iz Hajduka otišao u Lazio za koji je prije tri tjedna upisao prvu minutu (doslovno jednu) u seniorskoj konkurenciji.

Primjera je "tisuću", a priča gotovo uvijek, ili bar previše često ista: Klub i menadžer koji žele zaraditi prodajom, mediji koji od njega bez prave podloge stvaraju zvijezdu, roditelji i sam igrač koji su sve karte bacili na nogometnu karijeru te ne žele propustiti priliku za transferom i novcima, okrutna nova okolina koja nema razumijevanja ni vremena za probleme mladića u tuđini. Začarani krug kojeg rijetki uspijevaju presjeći i uspjeti. 

Ima i takvih primjera, ali nažalost puno manje. Jedan od njih je Mateo Kovačić, reprezentativac i prvotimac madridskog Reala. Ipak, treba napomenuti kako je imao sreću u nesreći pa je igrao nešto lošijoj generaciji Intera gdje ga konkurencija nije uspjela zaustaviti i preoteti mu mjesto. Tin Jedvaj se također može pohvaliti da je (za sada) uspio, unatoč odlasku nakon samo pola godine u seniorskoj momčadi Dinama, no i njemu je to za nogom pošlo tek u drugom inozemnom klubu, pod puno manjim pritiskom nego u prvom. Naime, u Romi je odigrao tek 97 minuta u čitavoj sezoni (od toga 90 u posljednjem, nebitnom kolu), da bi prelaskom u Bayer izborio mjesto u prvom sastavu. Ove sezone se muči, istisnuo ga je novopečeni njemački reprezentativac Henrichs, no vjerujem kako je u protekle dvije sezone zaradio dovoljno kredita da dobije još jednu pravu priliku kod Apotekara.

Da li postoji recept za uspjeh? Šta poručiti mladim igračima, a oni će iz Hrvatske nažalost i ubuduće odlaziti (pre)mladi, kada spakuju kofere i krenu put Italije, Njemačke, Španjolske ili neke druge, (nogometno) razvijenije zemlje?  

Lako je iz fotelje prosipati pamet i dijeliti savjete, ali smatram kako se nekih od njih valja pridržavati.

Kao prvo, čim se zrakoplov odlijepi od hrvatskog tla zaboravite sve što je T.Ž., O.M., D.O. ili bilo koji drugi "slavni" novinar pisao o vama. Tamo gdje će taj zrakoplov sletjeti ste u optimalnoj varijanti nitko i ništa, a u onoj nešto lošijoj znaju za vas, znaju dijelove onoga što su spomenuta gospoda piskarala u našim medijima, pa očekuju čuda. Odmah u prvoj utakmici, a ne za pola godine! Najbolji primjer je Alen Halilović kojem je taj nadimak "Hrvatski Messi" donio puno više lošega nego dobroga. 

Drugo - pomno birajte klub za koji ćete se odlučiti! Znam, kada na vrata pokuca Chelsea, teško je reći ne. Ali, Bluesi pod ugovorom imaju igrače za koje trener (trenutno je to Antonio Conte) vjerojatno nikada nije čuo. 26 (dvadeset i šest!) mahom mladih igrača londonski klub trenutno ima na posudbama. Jedan od njih je Matej Delač, nekad talentirani vratar koji je u šest i pol godina ugovora sa Englezima promijenio osam različitih klubova u isto toliko zemalja! Isto tako, odabrati "nekakvu" Pescaru, Vicenzu, klubove koji su osuđeni na borbu za ostanak, a ne spadaju u one koji su poznati po tome da promoviraju mlade igrače. 

Treće - opet je lakše reći nego ispuniti, ali pokušajte ne zanemariti školovanje. Manji pritisak je da morate uspjeti u nogometu, a uz pristojno obrazovanje lakše ćete se prilagoditi novoj zemlji, običajima, možda ćete znati poneku riječ na njihovom jeziku. 

I, zadnje, ali ne manje važno - dapače, vjerojatno i najvažnije: Red, rad i disciplina! Pod balkanskim nebom možda prolaze neke nepodopštine, ipak mi nismo Nijemci, ali u iole ozbiljnijim klubovima ne prolazi "lako ćemo". Ne prolazi ležernost, "ja sam netko" stav, cijeni se samo učinak. I to ne samo na utakmicama, nego na svakom treningu. Pitajte Marcela Brozovića, ma koliko je god istina da je trener de Boer zalutao na klupu Intera... 

Luka Modrić se svojevremeno probijao preko bosanskohercegovačke lige i zaprešićkog Intera, ali se uspeo na nogometni Olimp jer je i u Mostaru, i u Zaprešiću, baš kao i danas u Madridu imao uzoran odnos prema poslu, treneru, klubu, navijačima. 

I danas, kada je objektivno jedan od najboljih nogometaša svijeta, radi na sebi kao da je tek na početku karijere. 

Kao što bi trebao i, primjerice, Alen Halilović...