Sidebar

16
Sub, Pro

Mi nismo Nijemci

Typography
Porazom od Portugala u posljednjim minutama produžetka Hrvatska se oprostila od Eura. Zašto je "najbolja momčad" prvenstva koju vodi "najbolji trener" prvenstva još jednom ostala ispod svojih dometa? 

Hrvatska nogometna reprezentacija završila je svoj put na europskom prvenstvu. Ponovno smo zapeli među šesnaest najboljih. Baš kao prije četiri godine u Poljskoj/Ukrajini, baš kao u Portugalu 2004. godine. S tim da je Čačić u Francuskoj imao Modrića iz Reala i Rakitića iz Barcelone, a Barić u Portugalu Đovanija Rosu iz Maccabija Haifa. 

Internet su preplavili debilni naslovi od kojih će vam "teći suze iz očiju", scene koje "slamaju srce", a vrhunac licemjerja je olakšanje nacije zbog najave da bi Srna mogao promijeniti odluku o napuštanju reprezentacije. Isti oni ljudi koji su prije tri tjedna tvrdili kako je kapetan star, kako treba prepustiti mjesto mlađem i sposobnijem Vrsaljku, sada su sretni jer će on nastaviti igrati još jedan ciklus. I čini mi se kako je jednoglasno mišljenje Hrvata da je ispala bolja momčad. "Taj Portugal sigurno nije bolji od nas!" 

2002. godine bolji od nas sigurno nije bio Ekvador, 2004. godine bolja nije bila Švicarska, 2006. nema teorije da je bolja bila Australija, 2008. smo mi bili bar duplo bolji od Turske, 2012. nije bolja bila Španjolska, 2014. godine bolji nije bio Meksiko, a evo 2016. red je došao na Portugal. Čak ni one brončane 1998. godine Francuska nije bila bolja, a u onoj polufinalnoj utakmici protiv domaćina "nešto smrdi". Jer "gdje bi Boban onako pogriješio?"! Valjda smo takvi, valjda je teško prihvatiti realnost. I sam sam bio takav dok se prije dvije godine nisam pomirio sa sudbinom.

Svi su ponosni na ono što su Vatreni pokazali u Francuskoj, izbornik reče da su pobijedili huligane, makar sam primjetio da su svečanoj loži još uvijek sjedila ista lica. Ispada da je operacija uspjela, mada je pacijent mrtav! 

Nakon svega najlakše bi bilo, po dobrom starom hrvatskom običaju, pronaći krivca i svim silama udariti po njemu. Nudi se Strinić koji je izgubio loptu uoči gola Portugalaca, i pritom nije bitno što se to dogodilo 80 metara od našeg gola. Treba nam Pedro i ima da visi! Može se prstom uperiti i u izbornika. Kasnio je sa izmjenama, nije imao plana B (da ne govorimo o planu C), i izgledao je većim dijelom izgubljeno dok je gledao tu patnju na travnjaku Stade Bollaerta.

Utakmice naše reprezentacije iz poznatih razloga nisam gledao tako da ne mogu potvrditi takve tvrdnje, niti ih zanijekati. A i da jesam, ne bih krivca tražio u potezu nekog igrača, taktici ili pripremi utakmice od strane izbornika. Nisam toliki nogometni analfabet poput nekih naših novinara koji su nakon pobjede protiv Španjolske počeli pisati bajke o Anti. Preko noći je čovjek postao najbolji na Euru! U konkurenciji svjetskih prvaka Löwa i del Bosquea, prvaka Francuske, Italije, europskih prvaka, osvajača lige prvaka, Ante je postao najbolji. Hit-trener jer je pobijedio Španjolsku!

Pobjeda je to sa kojom se imamo pravo ponositi. Ali donijela nam nije gotovo ništa osim par dana euforije i tvrdnji kako nam je put do finala otvoren. Među šesnaest najboljih bili bi i da smo protiv Španjolske izgubili. 

Krasno je to što je atmosfera u momčadi bila odlična, što igrači opet rado dolaze na okupljanja reprezentacije, što ih Čačić nije "mučio" vađenjem krvi i nije inzistirao na čeličnoj disciplini kao njegov prethodnik. Ali rezultat je više-manje isti. Uvijek je isti, već 18 godina, eventualno uz izuzetak 2008. godine. Znam, u Brazilu nismo prošli skupinu, ostvarili smo samo jednu pobjedu i ispali sa tri boda, ali kao što je razočaranje bilo tada, razočaranje je i sada. Razlika je tek u nijansama.

Negdje sam čak pročitao kako će Čačić, ako pobijedi Portugal, stati uz bok najboljim hrvatskim trenerima. I eto u toj bezazlenoj tvrdnji treba tražiti razloge zašto nam se vječito događaju pehovi koji to nisu!

Na osnovu jedne utakmice se sudi po sistemu "pukovnik ili pokojnik". Pa ako je Ante sjajan trener, ako je do jučer bio najbolji trener na Euru, onda valjda danas nije neznalica. Ali kod nas to tako funkcionira. Sjetite se kako su mediji krojili mišljenje javnosti nakon SP u Brazilu, pa je Kovač nakon pobjede nad Kamerunom bio trenerski mag, a nakon Meksika "švapska budala". Pisao sam o tome, nema se smisla ponavljati

Kao što nema smisla pljuvati po Čačiću. Stojim kod toga da se nije ni trebao naći na funkciji koju obnaša jer je svojim dosadašnjim radom jednostavno nije zaslužio. Koliko god nas Mamićev marketing uvjeravao da je riječ o najboljem hrvatskom treneru činjenica je da taj "najbolji trener" na vrhuncu svoje stvaralačke moći četiri godine nije imao posao! U Hrvatskoj, tamo gdje klubovi trenere mijenjaju kao čarape, Ante se između 2007. i 2011. nije sjetio niti jedan.

Međutim, prije njega su na istoj poziciji zapeli Kovač i Štimac, Bilić je dosegnuo četvrtfinale, ali i ostalo bez SP 2010. I svi sa generacijom koja je trebala izaći iz sjene Vatrenih (ne Ante, možeš ti pričati šta hoćeš, ali nisu izašli iz te sjene) i koja je po imenima jedna od najnadarenijih na svijetu. Očito da problem nije u trenerima, odnosno izbornicima (još ću jednom napomenuti kako se radi o dva različita posla), nego da u nekom drugom grmu leži zec. 

Pisao sam na Lopti i o toj temi već nekoliko puta, ali kako situacija to iziskuje rado ću ponoviti.

Njemačka je četverostruki svjetski prvak, trostruki europski, imaju najgledaniju nogometnu ligu svijeta. Neću nabrajati brojna druga i treća mjesta, klupske uspjehe Bayerna, Dortmunda, nekad Hamburga. Nikada nisam pobornik ideje da se nekoga pokuša kopirati, od nekoga "prepisivati", pa tako ni od tih Nijemaca. Ali da se nešto može naučiti, da se mogu pokupiti neki elementi, to svakako stoji. 

Neki su to pokušali, dijelom uspijevali, dovođenjem njemačkih stručnjaka. Rehhagel je tako Grčku senzacionalno odveo do naslova na EP 2004., Storck je evo sada uz pomoć nekoliko sunarodnjaka Mađarsku doveo do završnice, a tamo do osmine finala - dakle istog rezultata kakav je ostvarila Hrvatska. A mi smo imali tu sreću da Nijemca nismo morali uvoziti, nego smo ga imali u vlastitim redovima. 

Niko Kovač je rođen i odrastao u Njemačkoj, naučio živjeti i raditi u sistemu u kojem se sve isplanira do detalja, a samo slučajnost može spriječiti uspjeh. Bilo u sportu, bilo u znanosti, bilo u ekonomiji. Ali je unatoč tome Hrvat, odgojen u hrvatskom duhu, zna i za improvizaciju i "snađi se" mentalitet. 

On je bio prvi izbornik ili trener u Hrvatskoj koji je nakon pobjede 5:1 rekao jasno i glasno kako nije zadovoljan igrom! Vjerojatno ga je i to dijelom koštalo pozicije, odnosno i tu treba tražiti razlog zašto igrači više nisu rado dolazili na reprezentativna okupljanja. A rekao je samo istinu! On je od početka govorio o tome kako hrvatski nogomet treba mijenjati "odozdola", dakle od mlađih kategorija promijeniti pristup prema ovom sportu. 

I ako je problem što je želio nametnuti disciplinu, a očito jest problem (jer mi nismo Nijemci!) ako je problem što je želio imati sve pod kontrolom pa je svakog jutra dao vaditi krv igračima, a očito je bio, ako je problem što je znao zagalamiti na igrače ako bi zakasnili na doručak, a očito je bio, onda me niti najmanje ne čudi što "najnadarenija" generacija nije napravila ništa više od četvrtfinala EP prije osam godina.

Povremeni bljeskovi kao što su pobjede protiv Engleske, Njemačke ili ove prije nekoliko dana protiv Španjolske, one su moguće zahvaljujući pojedinačnoj kvaliteti igrača. Kontinuirani uspjeh, a pogotovo titule, moguće je ostvariti samo u sustavu u kojem je dobra atmosfera poželjna kao i "rad dolazak u reprezentaciju", ali nije najbitnija stavka. Jer ti u reprezentaciju dolaziš pobijeđivati, a ne na odmor! Bar bi tako trebalo biti... 

Nije ovo žalopojka za Kovačem, mada ću uvijek rado priznati da mi je drag i da sam uvjeren da će napraviti sjajnu trenersku karijeru. Ovo je samo skretanje pozornosti na pravi uzrok svih ovih rezultatskih razočaranja, a on leži u iskrivljenom poimanju nogometa i nogometnih vrijednosti. Sustava u kojem će Ante Čačić biti vrhunski trener, ali samo ako pobijedi Portugal. Sustava u kojem ne prolazi disciplina. Jer mi nismo Nijemci. Sustava u kojem se najveće pohvale pobiru za što veći transfer i redovitu isplatu plaća. U kojem se izbornici u svim kategorijama biraju po podobnosti, ne po kvaliteti i u kojem se u reprezentacije pozivaju igrači isključivo radi pumpanja cijena. Sustava u kojem se kriminalci nagrađuju sve većim i bitnijim funkcijama, a one koji pokušavaju nešto promijeniti naziva svakakvim pogrdnim imenima. Sustava u kojem je "ujeo vuk magarca" nakon što je 20-ak nogometaša osuđeno zbog namještanja utakmica. Sustava u kojem je "ujeo vuk magarca" nakon što su dopredsjednik saveza i jedan od glavnih ljudi u sudačkoj komisiji uhvaćeni na djelu kako primaju mito za "pošteno suđenje", a današnji prvi dopredsjenik saveza i motivator reprezentativaca nakon toga onome tko ih je razotkrio poruči "zna se kako završavaju cinkeri". Sustava u kojem sve navedeno, a naveden je samo jedan iznimno mali dio svih sramota, nije dirnuo niti predsjednika/predsjednicu države, niti premijera, niti "običnog navijača", niti je ikoga potaknuo na hrabre postove na facebooku, ali je zato deset baklji proglašeno državnim (i nogometnim) problemom broj jedan. 

I sve dok nam igrači odrastaju i stasaju u okruženju u kojem se pobjede puno lakše ostvaruju u birtijama u kojima se kuverte dijele ispod stola, nego na terenu, a u to okruženje se vraćaju kada iz inozemnih klubova, nakon što su velikom gazdi platili njegov dio, dolaze na reprezentativna okupljanja, nemojmo se čuditi redovnim ispadanjima protiv momčadi koje "garantirano nisu bolje od nas". 

Wolfgang Niersbach, predsjednik DFB-a (Njemački nogometni savez) od 2012. do 2015. godine, dakle u razdoblju kojem je Njemačka osvojila naslov prvaka svijeta, dao je ostavku na svoju funkciju zbog afere oko navodne kupovine glasova pri dobivanju organizacije svjetskog prvenstva koje se održalo 2006. godine. Do danas nije dokazano da je kupovine glasova doista bilo, a pogotovo da je Niersbach - u to vrijeme drugi čovjek organizacijskog odbora - znao išta o tome. Ipak je napustio funkciju na kojoj je DFB odveo na krov svijeta! Naš predsjednik ili dopredsjednik na nešto slično niti ne pomišljaju, iako su indicije tužilaštva dosta uvjerljive, a ako bi pod njihovim vodstvom osvojili neki naslov ili medalju, vjerojatno ih ni tenkom ne bi otjerali iz stolice. 

Ipak mi nismo Nijemci...