Sidebar

16
Sub, Pro

Kako su to riješili Englezi...

Typography
"Pravda bez moći je nemoćna, moć bez pravde je tiranija!" - Blaise Pascal

"Vrijeme je stari sudac!" - William Shakespeare

Više od 27 godina nakon što su na Hillsborough stadionu u Sheffieldu ostali bez svojih najmilijih, 9869 dana nakon što su novinarska gamad iz tabloida "The Sun" preko cijele naslovnice iznijela neku svoju istinu optuživši navijače da su krali iz džepova žrtava, da su napadali policajce, da su urinirali (!!!) po leševima i hrabrim policajcima ometajući tako njihove napore da spase živote, članovi obitelji žrtava i preživjeli tragedije su dočekali pravdu! Profesionalno kako samo novinari takvih listova (u današnje vrijeme portala) znaju, reporteri "The Sun" su se pouzdali samo u ono što su doznali iz "izvora u policiji" te onoga što je navedeno u policijskom izvještaju. 

Policija je od prvog dana pa sve do danas pokušala zataškati pravu istinu odbijajući preuzeti odgovornost za smrt 96 i ozljede 766 ljudi. Vlada, na čijem je čelu tada bila na ovim meridijanima često hvaljena "čelična lady" Margaret Thatcher, u spomenutom su žutom listu pronašli glasnik koji će im oprati ruke, kao Poncije Pilat prije nego je razularenoj masi predao Isusa. A gomila, u ovom slučaju engleska i svjetska javnost, priču je rado prihvatila pa smo godinama slušali bajke o divljacima iz Liverpoola i mudrovanje koje je počinjalo i završavalo sa: "Kako su to riješili Englezi, kako je to riješila Thatcherica!" 

Svi huliganski ispadi u Engleskoj, ne - svi huliganski ispadi na europskom tlu, uključujući i onaj najtužniji u Bruxellesu 1985. godine, koji također nije isključivo krivica huligana, nisu odnijeli toliko ljudskih života kao tragedija na Hillsboroughu! A za nju je, sada i službeno potvrđeno na sudu u Warringtonu, odgovorna policija. Vlada, vlast, Thatcher!

Eto kako su to riješili Englezi!

Godinama je "čelična dama" vodila bitke protiv nogometa i nogometnih navijača vodeći zapravo rat protiv socijalnih nemira koje je izazvala svojom politikom. Privatizacija državnih kompanija, ugnjetavanje sindikata, štrajkovi svih - pogotovo rudara doveli su mnoge na rub egzistencije, a cijela jedna generacija koja je po tradiciji trebala nasljediti očeve i djedove u rudnicima i tvornicama ostala je bez perspektive. Nisu imali ništa, dakle nisu imali ništa za izgubiti, pa su se tako i ponašali.

Slobodno povucite paralele sa nekim zbivanjima u Hrvatskoj i drugim zemljama koje se bore protiv "huliganizma".

Ni na kraj mi pameti nije ovaj tekst, koji zapravo posvećujem žrtvama Hillsborougha, pretvoriti u sat povijesti, ali oduvijek mi je bilo suspektno za uzor pri riješavanju bilo kojeg problema uzeti osobu koja je svjesno uništila živote cijelih obitelji ponavljajući "there is no alternative" (ne postoji alternativa), kao da je popila pamet cijelog svijeta. Osobu koja je drugovala sa aparthejdskim režimom u Južnoj Africi označivši Afrički Nacionalni Kongres kao terorističku organizaciju, podržavala mnoge diktatore odgovorne za smrt milijuna ljudi poput čileanskog Augusta Pinocheta ili Crvene Kmere u Kambodži, koja je bila striktno protiv njemačkog ujedinjenja koje je milijunima ljudi bivše DDR donijelo slobodu. Falklandski rat, sukob sa Argentinom za od Londona gotovo 13.000 km udaljene otočiće u Južnoj Americi iskoristila je kako bi 1983. sačuvala vlast, iako su uoči tog rata sve prognoze bile uvjerljivo na strani opozicije. Prije nego bih nekog takvog uzeo za primjer bar bi se dobro zamislio, a razni "stručnjaci" na ovim prostorima su desetljećima bez razmišljanja ispaljivali: "Kako su to riješili Englezi, kako je to riješila Thatcher!"

Da zaključim ovaj "političko-povijesni" dio priče - Thatcherica je za vrijeme svoje vladavine, a ona je trajala dugih jedanaest godina - najduže od svih britanskih predsjednika vlade u 20. stoljeću - sigurno napravila i ponešto dobroga za svoju zemlju i njene stanovnike. Zapravo me se to i ne tiče, neka o tome sude Englezi, Velšani, Škoti i narod Sjeverne Irske. No da nije, valjda ne bi još dva puta dobila povjerenje glasača, makar prvi put to bilo u euforiji nakon pobjede u spomenutom falklandskom ratu. Ali, uzimati je za primjer kada je bilo šta vezano za nogomet u pitanju više je nego dvojbeno.

Sam Allardyce, nekada stasiti stoper, kasnije trener nekoliko engleskih klubova (trenutno u Sunderlandu) opisao ju je kao "ženu koja je pokušala ubiti nogomet". Ja ću nadodati kako joj je to velikim dijelom i uspjelo, ali o tome ćemo malo kasnije. Trenerska legenda Brian Clough u njoj je vidio "prirodnog neprijatelja nogometa", a kolumnist Daily Mirrora David Maddock je napisao: "Nikada ne smijemo zaboraviti da je ta žena mrzila radničku klasu. I mrzila je nogomet!" 

Naravno da ne treba zaboraviti da su problemi sa dijelom nogometnih fanova postojali i mimo spomenutih socijalnih nemira, velike nezaposlenosti i besperspektivnosti koja se krajem sedamdesetih i velikim dijelom osamdesetih godina nadvili nad Velikom Britanijom. "Partijanje" Engleza na EP 1980., prije toga neredi i pljačke dijela navijača West Hama u Brightonu 1978., Millwall u Lutonu 1985. i već spomenuta katastrofa na Heyselu iste godine samo su dio iz opusa huliganskih ispada u režiji Engleza. S tim da i u slučaju Heysela treba napomenuti kako do ispada tih razmjera ne bi došlo da nije bilo korupcije u UEFA-i pa su Talijani dobili ulaznice za sektor Z u kojem su zapravo smjeli biti smješteni samo neutralni navijači.

Stadion je, kao i često u povijesti, postao mjesto na kojem su ljudi ispoljavali nezadovoljstvo. U svibnju 1979. kada je Thatcher došla na vlast 4.4 milijuna ljudi u Velikoj Britaniji su registrirani kao siromašni. Pet godina kasnije taj broj je porastao na 7.5 milijuna. Nezaposlenost mladih ispod 25 godina iznosi preko 40%, u nekim krajevima zemlje ukupna nezaposlenost je na čak 70%! Ni oni koji su imali sreću i imaju posao ne žive dobro, posebno u gradovima u to vrijeme vladaju uvjeti za život kakve su radnici u ostatku zapadne Europe imali prije dvadeset godina. Politikom štednje premijerka je dodatno smanjila primanja nezaposlenih i primatelja socijalne pomoći, razlika između bogatih i siromašnih bila je sve veća.

U nedostatku bolje alternative mladež se okuplja oko nogometnih klubova, osniva navijačke skupine poput "Bushwhackers" (Drvosječe) u Millwallu, a nogometne utakmice i stadione koristi kao poligon za protest, ne uvijek miroljubiv, protiv vlasti i gornjeg sloja koji ih je sa gnušanjem osuđivao. Umjesto dijaloga, pokušaja da se manjem dijelu navijača koji su pribjegli nasilju otvore nove mogućnosti i tako ih se reintegrira u društvo, Thatcher i njeni savjetnici su odlučili primjeniti drugačiju taktiku. Sve navijače su strpali u isti koš, svatko tko je subotu popodne odlučio iskoristiti za odlazak na stadion postao je državni neprijatelj. 

Sve to su uredno "profesionalnim" izvještavanjem pratili žuti dnevni listovi (The Sun je prednjačio) pišući na nekoliko stranica o huliganskim ekstremistima, parazitima društva, drogerašima. Opet slobodno povucite paralelu sa Hrvatskom i izvještajima nakon nepodopština naših navijača, a spomenutom nizu dodajte još i "sinovi jugooficira". Metoda koja se uspješnom pokazala prilikom štrajka rudara kada je vođa sindikata Arthur Scargill u medijima opisivan kao opasni ekstremist.

Policija dobiva sve veće ovlasti, 1986. pokreće akciju kodnog naziva "Own goal" (autogol), mnogi navijači bivaju osuđivani na po nekoliko godina zatvora. "Niti jedan od njih nije predstavljao opasnost, ali policija i sudstvo su morali Maggie pokazati da će za nju odraditi posao!" piše Martin King, nekada član skupine "Chelsea Headhunters" u svojoj knjizi "Hoolifan". Dokaz za takve tvrdnje je stigao dvije i pol godine kasnije kada je većina osuđenih puštena na slobodu nakon revizije, i to zbog nedostatka odnosno manjkavih dokaza!

Ni to nije promijenilo pristup vlasti, nego su zabranom točenja alkohola na utakmicama, ukidanjem stajaćih mjesta, pokušajem uvođenja besmislenih zakona poput "Football Spectactors Act" prema kojem se na stadion moglo samo ako bi prethodno u zamjeni za osobne podatke ishodio "Membership scheme" (opet jedna poveznica), prevedimo je bukvalno sa "karta dozvole" te kasnije osnivanjem Premier League i povećanjem cijena ulaznica ubili svaku vezu običnog čovjeka sa nogometom i "njegovim" nogometnim klubom.   

Stadioni koji su nekada bili sinonim za nogometnu atmosferu danas su mjesta na kojima se dobiva zabrana pristupa ukoliko dozvolite da vas ponesu emocije i usudite se stajati dok gledate vaše ljubimce. Prosječan nogometni fanatik sa otoka lakše si priušti let za Njemačku, sa noćenjem, i odlazak na utakmicu Bundeslige (Dortmund je omiljena destinacija) nego posjetu premierligaškom stadionu u susjedstvu. A i kada si može priuštiti taj luksuz, ipak radije izabere Njemačku, jer tamo su navijaču dopustili da i dalje bude navijač. I unatoč tome nemaju većih problema nego Englezi, i puno bolje rezultate. 

Tragedija na Hillsboroughu bila je samo kulminacija propusta u odnosu engleskih vlasti sa navijačima. Ne huliganima, navijačima! Huligani su i na Heyselu, i na Hilssboroughu, i na bilo kojem sportskom borilištu manjina zbog koje nije potrebno donositi "zakone o navijačima" niti pisati tone difamirajućih članaka po raznim tiskovinama i portalima. A pogotovo ne ugledati se u "engleski model" i idolizirati "čeličnu lady". 

Kada je nakon smrti Margaret Thatcher engleski savez predložio da sve utakmice u Premier ligi u sljedećem kolu (13./14. travnja 2013. godine, dakle nekoliko dana prije godišnjice Hillsborougha) započnu minutom šutnje, legenda Liverpoola Kenny Dalglish je napisao: "Respekt trebaju dobiti oni koji ga zaslužuju, ne oni koji ga zahtijevaju!"

Utakmice na engleskom tlu tog vikenda su započele minutom šutnje za 96 žrtava tragedije na Hillsboroughu!

Počivali u miru!