Sidebar

16
Sub, Pro

Zdravko Mamić Tito

Typography
Sa funkcijom ili bez nje, Zdravko Mamić će ostati gazda hrvatskog nogometa. Baš kao što bi Tito bio jedini vođa SFRJ i da je odlučio baviti se svojim pravim zanatom... 

„Umro je drug Tito. To su večeras saopštili centralni komitet saveza komunista Jugoslavije i predsedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.“

Te dvije legendarne rečenice, nakon više od 20 sekundi pripreme i borbe da pronađe pribranost, izrekao je Miodrag Zdravković 4. svibnja 1980. godine u eter TV Beograd i time postao dio povijesti.

Drug Tito je tada bio gotovo 88-godišnjak, shrvan bolešću, djelomično amputirane lijeve noge. No vijest o njegovoj smrti izazvala je šok i nevjericu. Kao da se nije moglo očekivati da starac narušenog zdravlja oprosti od ovoga svijeta. Ili su možda hinili šok i nevjericu znajući da bi svaka druga reakcija iritirala mrtvog vođu i njegove nasljednike, čuvare bratstva i jedinstva. Ta država je ionako bila prepuna pretvaranja, i sam najveći sin je bio sjajan glumac koji se desetljećima uspješno izigravao brigu za radni narod, sve narode i narodnosti, a u biti mu je jedino bitno bilo da je njemu dobro.

To što ću ga usporediti sa Brozom Mamiću će se jako svidjeti. Ne zato što je naš Zdravkec uvjereni komunist, mada bi i on za vlastite potrebe bio i uvjereni budist, taliban, džihadist, i maoist. Istovremeno. Ne, nego bi mu se dopala usporedba sa bijelom ljubičicom bez koje se od Vardara pa do Triglava nije moglo ni, da prostite, glasnije prdnuti. Uostalom, nije tako davno da su Maminju na spomen Jugoslavije ispadali bomboni iz usta, zamalo da nije pred kamerama neke srpske tv kuće skinuo košulju i zapjevao stari hit pevaljke na čijem je nastupu nekoliko mjeseci ranije (ili kasnije, nebitno) napravio upravo to – kao zadnji seljačina skinuo košulju i bacio je ponosnoj Brčanki uz koji euro, a ta pjesma kaže otprilike „Ja sam Jugoslovenka“.

Naravno, ne pada mi na pamet usporediti jednog od najvećih zločinaca u novijoj povijesti (13. po broju žrtava, prema eminentnom engleskom dnevniku Daily Mailu) sa našim, sada bivšim prvim dopredsjednikom HNS-a. Ali svaki na svoj način, svaki u svom fahu, zapravo su isti!

Obojica su neka vrsta ratnih profitera, s tim da se Tito navodno zaista borio sa puškom u ruci za razliku od ZM, iako on to tvrdi. Ali niti bi bravar bio to što je bio da nije bilo drugog svjetskog, niti bi trgovački putnik maltretirao hrvatski nogomet da nije bilo domovinskog rata. U ratu profitiraju, a poslije rata govna isplivaju...

Sa neistomišljenicima se obračunavaju po kratkom postupku, makar se radilo o vlastitoj supruzi. Ne na isti način, da ne bi opet bilo zabune, ali sa istom odlučnošću. Nekada će oponentima baciti kost, glumiti velikodušnost kao onomad kada je onaj jadnik „nećeš razbojniče“ dobio svoj komadić slave koji ga je u biti koštao svake vjerodostojnosti, ako je i imao. I sve to isključivo da bi njima bilo bolje. Nebitno da li će taj protivnik imati bolju ideju, program prilagođen vremenu i okolnostima, zemlja/klub/savez se vodi po principu: tko nije s nama taj je protiv nas! A oni koji su s nama, oni će uživati sve blagodati i biti smješteni na visoke i odgovorne funkcije, neovisno o kvalifikacijama. Pa je seljak mogao biti i bio predsjednik jedne od republika, ili radio-tv mehaničar izbornik „najbolje reprezentacije u povijesti saveza“. I onaj „razbojnik“ je spoznao da se sve može ak' si dobar sa velikim gazdom, sa „starim“.

I jedan i drugi su se okružili beskičmenjacima koji se nikada ne bi usudili uzviknuti da je car gol, makar njegovo ruho bilo nepostojeće, baš poput poštenja i časti u koju se kunu. I u takvim okolnostima svejedno je da li obavljaju funkciju „doživotnog predsednika eseferejota“, „izvršnog predsjednika“, prvog dopredsjednika ili savjetnika. Ili uopće nemaju funkciju. Kao što je Broz recimo 1972. mogao dati ostavku na sve dužnosti, a ipak ostati „glavni dasa“, tako i Mamić može otići u Džibuti pa ipak odonuda drmati hrvatskim nogometom kao što to čini proteklih 10-ak godina. Naposljetku, prvi predsjednik pokojne Jugoslavije nije bio JBT, nego Ivan Ribar, pa tko to pamti? Kao što je nebitno da je prvi čovjek nogometnog saveza formalno Davor Šuker kada se zna da mu svaki korak iza leđa naređuje i prati nogometni Tito koji je, za svaki slučaj, izmislio i funkciju izvršnog predsjednika koju je podario još odanijem slugi. 

Služe se parolama, jeftinom demagogijom, a neke ovce pasu. Maršal i njegovi su davili sa "neprijatelj nikada ne spava" i "druže Tito mi ti se kunemo", a tata i njegovi poene skupljaju sa "orjunaši žele loše Hrvatskoj", "komunjare hoće da me sruše jer sam Hrvatina", "žrtva sam političkog progona jer sam uspješan".

A ovce pasu.

Poput druga Tita i Mamić je stvorio kult ličnosti. Sebi daje toliku važnost da bez imalo crvenila na licu izjavi kako su ga priveli 18. studenog kako bi "u drugi plan pao dan sjećanja na Vukovar" (!?), a u isti taj rog pušu i vjerni poltroni iz saveza. I jedan i drugi medije drže u šaci i koriste ih u promidžbene svrhe. Državna televizija uživo prenosi jednosatni monolog optuženog da je istu tu državu pokrao za nekoliko stotina miliijuna kuna baš kao što je u ono vrijeme ona državna televizija prenosila obraćanja diktatora. Ono što im ide u prilog se objavi pompozno na naslovnicama, ono što bi se moglo iskoristiti protiv njih se ili ne objavi uopće, ili samo kao fusnota negdje na dnu portala ili novina. Dobro, i fusnota protiv Tita značila je karta za višemjesečni boravak u KP-domu, protiv Mamića se evo, još, može napisati poneka riječ. Makar je pitanje do kada će i to biti moguće...

Ostavka na mjesto prvog dopredsjednika saveza je jednako smiješna kao i ostavka na mjesto izvršnog predsjednika Dinama. U svojoj želji za pokazivanjem i dokazivanjem moći ZM to čak otvoreno priznaje. Na nedavno održanoj presici u Sheratonu, pred kamerama državne televizije, priznao je da "razmišlja o prodaji Roga, ali ga ne da ispod 15 milijuna!". Nekoliko dana ranije jedan od klinaca iz omladinske škole koji su napustili klub i zaputili se na zapad, Karlo Igor Majić, izjavljuje kako mu je Zdravko Mamić rekao da su mu vrata Dinama uvijek otvorena. Kakav sjajan savjetnik moraš biti da možeš odlučivati o prodaji igrača, a drugima držati otvorena vrata kluba ukoliko ne uspiju na zapadu? 

Pozadina ostavke na mjesto vicepredsjednika HNS-a nije nesebičnost zbog koje ZM ne želi da "pojedinci umanjuju uspjehe mojih kolega iz HNS-a i Dinama". U toj izjavi ima istine koliko i u iznenađenosti njegovih najbližih suradnika, marionete Davora i suoptuženog Damira šefovim potezom. 

Zna Zdravko da se obruč steže, da se istraga proširila i na druge države u kojima nije dobar sa sucima i gdje nije sponzor predsjednice ili stranke na vlasti. Zdravko ima pametne odvjetnike koji su mu savjetovali da se povuče, da što manje priča, da ga se što manje vidi u javnosti. Jer sve što kaže može se upotrijebiti protiv njega. Od prostaka koji je nabijao na onu stvar svakoga tko nije bio na njegovoj strani, tko se usudio postaviti neprikladno pitanje, Zdravko je postao gotovo grlica koja samo po glupostima i lažima koje blebeće podsjeća na goropadnog i agresivnog kazuara na kojeg smo navikli posljednjih godina.

Shvatili su i u stranci na vlasti, odnosno tehničkoj vladi, da im je bliskost sa takvom individuom više uteg nego što je korist od njegovih donacija, a koje nisu baš tako minorne kakvima ih on želi prikazati, pa su mu vjerojatno dali mig da (bar dok ne prođu izbori) ne može računati na njihovu zaštitu. I to je razlog zašto Maminjo više nikoga ne nabija na spolovilo i formalno više ni na koji način nije uključen u funkcioniranje hrvatskog nogometa. Osim kao savjetnik. Jer dobar savjet zlata vrijedi. Pogotovo od takvog znalca!

Dok je živio, drug Tito se uz pomoć svojih vjernih podanika potrudio da sustav kako-tako funkcionira. Kao i Mamić. Ne radi sustava kao takvoga, ne iz ljubavi prema komunizmu, Jugoslaviji, odnosno Dinamu ili Hrvatskoj, nego zbog vlastite koristi. A poslije nas - potop. Izjava koja se pripisuje ljupkoj Madame Pompadour može se prišiti i dvojici glavnih junaka ove moje priče. U Brozovom slučaju dokazano, a samo Boga možemo moliti da isto ne bude i u slučaju Mamića.

Jedina razlika (osim naravno one najbitnije da Mamić nije odgovoran za ničiju smrt) jest ta da Tito nije dočekao da mu se sudi i da odgovara za sva nedjela koja je počinio.

Zdravku to od srca želim!