Sidebar

21
Sub, Lis

Sve izgubili dabogda

Typography
Zaboravni Luka prije nekoliko dana me podsjetio zašto sam prestao navijati za "repku". A nekad sam upravo njega svom sinu predstavljao kao uzor...

Na Uskrsni ponedjeljak 2016. godine putovao sam, kako to vole reći u medijima, sa Jadrana prema unutrašnjosti, odnosno našom Dalmatinom iz rodnog kraja u pravcu Zagreba. Iako sam razmišljao da već u startu upotrijebim neku od alternativnih cesta, a iz Livna prema Zagrebu nekoliko je mogućnosti, ipak sam se zaputio onom najležernijom nadajući se da u te kasne poslijepodnevne sate neće biti veće gužve. 

Ljupki glas sa HR2 ubrzo me lišio te iluzije. Ne sjećam se da li se iz HAK-a javila Irena Belamarić ili Ivana Mišlov, ali ono što je imala za poručiti nije mi se nimalo dopalo. "Zbog radova na dionici autoceste A1 u tunelu Sveti Rok promet se odvija otežano, a kolona vozila duga je tri kilometra..." 

Bilo je kasno da skrenem prema Kninu na D1, tako da sam odlučio krenuti trasom koju do tada nikada nisam koristio. Izlaz Maslenica pa državnom cestom prema Gračacu. 

Nedugo nakon izlaza sa autoceste, malo prije Zatona Obrovačkog, ugledah tablu na kojoj je pisalo "Modrići". Znajući da je jedan od najboljih nogometaša u povijesti naše mlade domovine iz tog kraja pomislih da je vjerojatno to skretanje prema rodnoj kući naše reprezentativne desetke. Iako je ženski dio obitelji negodovao što ćemo "sad još i na to gubiti vrijeme" skrenuo sam lijevo i uz oduševljenje 11-godišnjeg dječaka koji je sjedio iza mojih leđa krenuo uskom i krivudavom cestom prema Modrićima. 

Osobno obožavam te zabačene kutke Lijepe naše. Kada nakon par kilometara vožnje dođete pred kuću koju sam prepoznao znajući je iz medija, između ostalog iz dokumentarca koji su o Luki snimili Španjolci nakon njegova potpisa za Real, pogled vam seže do Novigradskog mora i zadarskog zaleđa, lijepim danima vjerojatno i do samoga Zadra, a cijeli taj kraj u sebi ima nešto divlje pitomo. Nešto umirujuće. No objektivno, da nije riječ o mojoj zemlji, o području koje po mnogočemu podsjeća na moj rodni kraj, baš kako je komentirala većina onih zapadnjaka koji su pogledali spomenuti dokumentarac - radi se o vukojebini.

Nije tu bilo ničega, pogotovo nakon što su barbari uništili i ono malo civilizacije koja se tamo nalazila, a iako je padala noć i nisam najbolje vidio sve detalje okoliša ni danas mi nije jasno kako je bilo koji dječak tu mogao naučiti igrati nogomet. Nije bilo metra na kojem nije bilo kamena, nije bilo ni pedlja ravnice na kojoj bi se mogao postaviti gol ili odigrati partija "na male".

Upozorio sam cure da se ne odmiču od auta, jer sa svih strana su vrištali znakovi "Mine, ne prilazite", i primio svog nasljednika k sebi. "Vidiš od kud je Luka krenuo, vidiš li u kakvim je uvjetima odrastao i gdje je načinio prve korake. Ni škole, ni igrališta, ničega nema u neposrednoj blizini. A došao je do svjetske slave. Trudom, radom, predanošću, strašću!" Održao sam mu predavanje što bi se reklo, ali za razliku od pametovanja na relaciji otac-sin koja u tim godinama baš i ne bivaju uvijek primljena najbolje, ovo je palo na plodno tlo. Sjaj u njegovim očima otkrio mi je da upija ono što mu govorim, i sam je bio oduševljen što je imao priliku vidjeti otkuda je Realov "centrocampista" počeo svoj zvjezdani put.

Nikakav iskaz i nikakva presuda neće promijeniti divljenje koje i danas osjećam prema svemu što je taj omaleni plavokosi dječak ostvario u svojoj karijeri! Unatoč svim odbijanjima, komentarima da je prenizak, prelagan, posudbama koje bi mnogima uništile svaku volju i samopouzdanje, on se probio u orbitu! 

Tada se već znalo za mutne poslove koje je Gazda odradio prilikom Modrićeva transfera u Tottenham. Znali su se detalji Lukina svjedočenja u USKOK-u, znalo se da je bio bankomat jednog psihopata i njegovog pratećeg kriminalnog orkestra. Tada sam već bio odlučio da neću pratiti Hrvatsku na nadolazećem europskom prvenstvu, slutio da su igrači svjesno izdali Kovača kako bi ga zamijenio netko prilagođen, ali vjerovao sam da sljepoća i bezobrazluk negdje imaju granicu. Zato sam Lukicu i dalje smatrao likom kojeg svom djetetu mogu predstaviti kao primjer. I grdno se prevario!

Ja ću priznati da nisam pogledao puno od suđenja individui koja je meni ubila nogomet oduzevši mi najprije klub za koji drukam odkad znam za sebe, a onda i reprezentaciju za koju sam navijao još dok Hrvatska kao samostalna država nije ni postojala! Moj želudac ne bi izdržao sve te primitivne ispade, a na naslovnicama portala sam vidio da ih je bilo nekoliko, niti činjenicu da jedan sud, školovanog suca, jednu državu zajebava seljačina (ne seljak, da ne bi bilo zabune) od kojeg bih se maknuo nekoliko desetaka metara na bilo kojoj seoskoj fešti. Pogotovo nisam gledao njegov najnoviji gotovo dvosatni monolog pred ovcama koje je, kako sam kasnije pročitao, nekoliko puta uvrijedio bez da se itko pobunio. Opet je prosipao iste parole koje mu kod nekih pale već godinama. Hvatao se za slamku domoljublja, izazivao emocije pričom o Modrićevom djedu kojeg su četnici zaklali kod one kuće koju sam sa obitelji posjetio prije nekoliko mjeseci. Bulaznio je o pojedincima koji su se bogatili dok je Hrvatska stenjala pod tenkovima!? Ej, pa koliki komad kretena moraš biti da upravo ti pričaš o bogaćenju u to nesretno ratno vrijeme? Čovjek koji je samo na sudbini i prevari 1700 zaposlenika Česme zgrnuo milijune pametuje o tenkovima? A koliki tek komad kretena moraš biti da to sve slušaš i vjeruješ u to? 

Nisam u cijelosti pogledao ni svjedočenje kapetana Vatrenih, ali ono što sam vidio bilo je dovoljno. 

Ne, nije stvar u tome što je promijenio iskaz koji je dao 2015. (kako smo u međuvremenu saznali i 2016. godine), ne radi se ni o tome što je prema svim dokazima lagao o datumu kada je dogovoren sporni aneks ugovora (vještak je potvrdio da je potpis na aneksu drugačiji nego na ugovoru, odnosno da odgovara potpisu kojim se Luka koristio nakon odlaska iz Dinama). Dovoljno je vidjeti govor tijela, čuti nervozu i prepoznati crninu u boji glasa. Dovoljno je prebrojati sve "ne sjećam se" koje je na tom svjedočenju izrekao da bi bilo jasno da je štitio sirovinu koja mu je sjedila iza leđa i koja se nekoliko puta skakala sa svog mjesta kako bi dodatno pojasnila šta to Modrić želi reći. Za svaki slučaj. A ovaj je slijepo slijedio instrukcije koje je još jednom dobio dan-dva ranije na Islandu: "Luka, kada pitanje bude preškakljivo ili na njega nemamo pravi alternativni odgovor, ti onda reci da se ne sjećaš!"

Čudim se samo kako Davorin Olivari nije sljedeći dan napisao: "Hrvatice i Hrvati, ako ukradete nekoj udruzi ili državi stotine milijuna kuna, na suđenju samo recite da se ne sjećate i sve će biti u redu!"

Luka Modrić je imao priliku da naciji pokaže kako nije poltron i ljigava pizda kao predsjednik organizacije čiji grb nosi na kockastom dresu. Odabrao je drugačiji put. U zemlji koja više nego je tada stenjala pod agresorskim tenkovima danas stenje pod domoljubima-milijunašima, "uspješnim poduzetnicima", korumpiranim vlastodršcima, političarima koji za jednu podignutu ruku i glas više mijenjaju stranke, ideologije, koalicijske partnere, institucijama koje po naredbi s vrha prekidaju istrage i uklanjaju dokaze, on se odlučio svrstati na stranu jačih. Na stranu onih koji će za verbalni napad na jednu službenicu, makar se radilo o legendarnoj sportašici i heroini jedne generacije, počinitelje strpati u zatvor, a za javno nabijanje na neku stvar, psovke i prijetnje degutantne vrste nagrađivati sve bitnijim funkcijama. 

Ni on sam niti bilo tko drugi ne trebaju se čuditi komentarima i intenzitetom kojim je njegovo "ne sjećam se" svjedočenje ispraćeno među običnim pukom. Davno je Josip Kuže, čovjek koji je među prvima prepoznao Lukin izniman nogometni talent i koji je inzistirao na njegovom povlačenju sa posudbe iz Zaprešića komentirao: "Navijače ne možeš prevariti! Oni su nevjerojatno sposobni dijagnosticirati i definirati ljude koji su ovakvi ili onakvi".  

E pa Luka, ti si "onakav"... 

Kada je prije godinu dana na travnjak stadiona u St. Etienneu doletjelo nekoliko baklji, a hrabra hrvatska nacija se u suzama putem facebooka odlučila obračunati sa huliganima jedno od glavnih pitanja je otprilike glasilo: "Ako orjunaši imaju nešto protiv Mamića ili protiv saveza što ne idu pred HNSi tamo protestiraju?" Neznalice koje nogomet prate samo u lipnju i eventualno srpnju parnih godina nisu znale za milijun prosvjeda, skupljanja potpisa, tužbi raznim sudovima i uredima potkrijepljene jasnim dokazima... svemu što su navijači poduzimali, a na što bi se država redovito oglušila zbog sitnih interesa pojedinaca iz stranke na vlasti ili svojih (bivših) članova. No najkasnije nakon "ne sjećam se" i ti bi morali shvatiti da su igrači itekako krivi. 

Krivi što godinama šute, uz jednu jedinu iznimku - Hrvata koji to nije postao rođenjem. Krivi što su ih pretvorili u automate sa kojih su podizali svoj prljavi novac, skrivajući ga od države za koju, kao, "ginu" na svakoj utakmici i kluba za koji "navijaju od malih nogu". Krivi što se ismijavaju ovom, riječima njihovog velikog vođe, napaćenom narodu pjevajući s njim golim do pojasa pjesmuljke u kojima jasno šalju poruku kako im ne možemo ništa. Nebitno što se pritom radilo o privatnoj zabavi. Krivi što lažu čuvajući leđa gazdi i njegovoj sviti. Čast rijetkim, vrlo rijetkim izuzecima. 

Krivi što su pljunuli na ono zbog čega ih je ne tako davno podržavala cijela Hrvatska. Ponos, poštenje, požrtvovnost kojom bi usrećili bližnjeg svoga i natjerali ga da na svakoj utakmici podere glasnice. 

Sve izgubili dabogda!

Kada mi umilan glas sa hrvatskog radija idući put poruči da je na Svetom Roku gužva ili da je dionica zatvorena zbog bure sigurno neću zaobići preko Zatona Obrovačkog. Skrenuti ću ranije, kod Šibenika prema Drnišu, pa u Gornje Planjane. Tamo ću pronaći Matu Vukorepu, skromnog čovjeka, ribara iz čijeg izlaganja (koje vam toplo preporučam da pogledate) izdvajam rečenicu: "Mladu državu neću 'ništit!" 

 

A sinu ću poručiti: Nemoj da ti uzor bude milijunaš i varalica ponikao iz kuće koju smo posjetili na Uskrsni ponedjeljak 2016., nego ovaj pošteni i skromni čovjek iz ove kamene kuće u dalmatinskoj Zagori!